Odavno tvrdim - nema stranca do Bosanca, i stoga su me začudile tvrdnje nekih BiH medija, da su muslimani redovito propadali u Dinamu. A propao je samo jedan, Fikret Mujkić, izuzetno nadareni, ali i izuzetno nestašni sarajevski nogometaš, u Zagrebu nije igrao nogomet na razini svojeg talenta.
Teorija da su muslimanski nogometaši u Zagrebu bili slabe Dinamove karike, na krhkim je nogama, dovoljno je spomenuti Edina Mujčina, koji je u jednoj od najboljih modrih generacija iz 1997. godine, uz Roberta Prosinečkog, bio kreator igre.
Toj teoriji suprotstavio se i bivši centarfor “modrih” Enes Mešanović, danas vlasnik nogometnog kampa pored Tuzle, koji je u Dinamo doveden kao nasljednik Ivice Olića. Nije postao Olić, ali nije bio ni loš...
Razlog ovoj temi je Said Husejinović, koji je u Zagrebu dočekan sa sumnjama. Iza njega se vukla reputacija; nije uspio u Werderu, problematičnog je karaktera, a i ne smije stati na kuhinjsku vagu, jer bi se vaga - izobličila. No, kada sam vidio njegov prvi meki sudar s loptom, vidio sam da pripadaju jedno drugome. Da je Husejinović užitak za nogometne šmekere, shvatio sam i na zadnjoj Dinamovoj utakmici, kada je s nekoliko brušenih nogometnih minijatura potvrdio da je Dinamo napokon kupio, ne igrača, već, kako kaže Ćiro Blažević - fudbalera!
I Sušić je htio doći
Naravno, Said Husejinović je tek odigrao svoje prve velike minute u Dinamu i još je daleko od onih koji su utisnuli duboki trag.
Ako tražite deset najboljih Dinamovih Bošnjaka, redoslijed će biti ovakav: 1. Edin Mujčin, 2. Džemo Mustedanagić, 3. Ismet Hadžić, 4. Fahrija Dautbegović, 5. Abid Kovačević, 6. Haris Škoro, 7. Mustafa Arslanović, 8. Sead Halilović, 9. Miralem Ibrahimović, 10. Atko Kasumović. U obrazloženju stoji, makar je ovo subjektivna lista, da je Mujčin najtrofejniji i najsuptilniji igrač, koji je s Dinamom osvojio četiri naslova prvaka i pet kupova, da su Mustedanagić i Hadžić bili ključni igrači u Dinamovoj osamdesetdrugoj, da je Fahrija Dautbegović bio član Dinama iz 1967. godine, pobjednika Kupa velesajamskih gradova, da je Haris Škoro bio najspektakularniji transfer 1987. godine, te da je Sead Halilović bio najvažnija Ćirina figura iz šampionske momčadi 1993. godine.
Bio sam svjedok 1982. godine, da je i Safet Sušić, nakon što ga FSJ nije pustio u inozemstvo, želio doći u Zagreb, ali tadašnji predsjednik “modrih” Tomislav Mraz nije mogao garantirati 400 milijuna dinara, koliko je trebalo platiti za Sušićevo nogometno umijeće, koje bi Dinamo sasvim sigurno u Kupu prvaka odvelo barem u drugi krug.
Iako je već imao čekiranu avionsku kartu za Zagreb, u zadnji čas je promijenio “gate”. Vjerojatno znate i podatak da su Dinamo uglavnom trenirali hrvatski treneri, od uvoznih ovdje su bili samo Mađari (Martin Bukovy), Argentinci (Osvaldo Ardiles) i Bošnjak (Vahid Halilhodžić). I svi su ostavili vrlo dobar dojam, naročito Halilhodžić.
Rijeka je tek početak
Na kraju, sastavili smo i Dinamovu postavu od bošnjačkih nogometaša: Dautbegović - Hadžić, Arnautović, Arslanović, Kasumović - Mustedanagić - Škoro, Mujčin, Halilović - Mujić, A. Kovačević. Složit ćete se, vrlo zanimljiva momčad, u koju će jednog dana, sasvim sigurno upasti i Said Husejinović, bude li se razvijao kako je najavio na utakmici s Rijekom.
Iako je to bilo tek zagrijavanje, ne treba nagaziti kočnicu kada je u pitanju oduševljenje ovim nogometašem, makar je Zagreb opasan grad...
sport.ba @sport.ba
