Svjetska nogometna prvenstva već odavno nisu kriterij novoga. Mogla su to biti u davno vrijeme radijskih prijamnika i rijetkih tv-prijenosa. Ona su samo uvjetovani refleks nogometne svakodnevice. Svjetsko prvenstvo je pasija i nogometni zanos - ne taktički pomak.
Nogometni trendovi i taktički razvoj vezani su uz velike klupske generacije. Generacije trenerskih genija i najvećih šampiona.
Od Di Stefanova Reala, Cruyffova Ajaxa, Sacchijeva Milana do Messija i genijalnog projekta Barcine "cantere". Ovo je Svjetsko prvenstvo najčvršći dokaz takvih promišljanja. Kao i uvijek, Mundial je prepun svakojakih priča...
BEZ VEZE
Nogometna estetika i ljepota vezane su za lucidnost i tehniku pravih talenata. Takvih je bilo premalo. Nedostajale su prave desetke i playmakeri. Majstori sredine terena - frajeri koji znaju stati na loptu. Iniesta bez sjaja, Modrić bez svježine, prigušeni Pirlo i Verratti otišli su prebrzo. Od ostalih (osim Nijemaca) najlucidniji je bio smireni Amer Bradley, koji nije bio standardan u Chievu iz Verone. Za nevjerovati je da Brazil i Argentina nemaju barem jednoga klasnog "mediocampista". Sneijder je kopnio u Van Gaalovoj revoluciji dok smo se mi nagledali nevještih trkača.
To je i najveći razlog što su Nijemci igrali najbolje. Schweinsteiger i Kroos su kompletni veznjaci. Neće odigrati ništa nezaboravno, ali ne griješe i stalno su u igri. U oba pravca. Njih dvojica, neumorni Lahm, nikad bolji Müller i Neuer, simboli su njemačke sreće. Bez genija, ali s puno znalaca potvrdili su harmoniju momčadskog duha i kolektivne igre. I zasluženo osvojili ono što nitko nije - svijet i Južnu Ameriku.
FAJTERI I ZABLUDE
Oduševili su nas južnoamerički komandosi. Čile, Kolumbija, Meksiko ubrizgali su drugačiju energiju i strast. Sve do "dana D" kada su opterećeni velikim protivnicima i skrušeni pretjeranim respektom izgubili hrabrost i igru.
Samo je mala Kostarika ostala velika do kraja. Veliki će biti i Ameri.
Ogromna baza, ulaganja, "melting pot" i sve voljeniji soccer, garancija su budućih sazrijevanja. A već su jako dobri.
Crna Afrika još jednom je razočarala. Dečki koji u Europi igraju u vrhunskim klubovima kada dođu među svoje kao da prolupaju. To bi odgonetnula neka dublja socio-kulturološka analiza. Ako si fizički superioran, tehnički obdaren, a sada već i taktički zreo, u čemu je problem? Evidentno, u glavama, jer srca ne nedostaje. Alžirci su s Vahom ušli u povijest. Po prvi put su prošli draft i u velikoj utakmici izgubili od Nijemaca.
Korejci i Japanci su uvijek isti. Taktički, fizički i mentalno.
U Brazilu smo vidjeli i puno nogometnih promašaja. I masu izgubljenih ljudi. Trenera, igrača, posljedično i njihovih reprezentacija. Neke je prebacilo, drugi ne znaju, treći ne prepoznaju.
Ima i onih koji su se pogubili u onome što su neuspješno htjeli biti...
KONFUZIJA IDENTITETA
1. Portugal i Ronaldo
Ronaldo je čudesan igrač. To je dokazao i na ovom Svjetskom prvenstvu, bez obzira što je promašio bezbroj šansi. Taj bezbroj govori o njegovoj dominantnoj nogometnoj vještini i znanju. Njegov stvarni promašaj (već godinama), odnos je prema momčadi - ne prema nogometu kojim nas oduševljava. Igrač koji zabije penal u 120. minuti finala Championsa i sludi se u nevič‘enom stripu kao da je zabio za 1:0, a ne za 4:1, žalosni je dokaz mentalne izolacije i samodopadljivosti. Naslovnice su trebale biti Realove, ne Ronaldove.
Slično je bilo i u Brazilu.
Bez reda i discipline ova se sjajna momčad povampirila. Svaki je portugalski igrač vrtio svoj privatni video. Tetovaže, frizure, poze i već pripremljene fraze. Protagonizam i Hollywood. Većina drugih koja želi dokazati da ne postoji samo On. On, da postoji samo On.
Izgubiti identitet kroz neuravnoteženu veličinu svog kapetana, bolno je i nezrelo. Za njega i jednu bačenu generaciju.
2. Italija i Prandelli
Italija već godinama gubi nogometnu snagu. Negdašnji nogometni NBA, sada je tek osrednji nogometni cirkus. Rasprodaju i ne ulažu, preživljavaju i ne programiraju. Od danas do sutra - već je ustaljena parola.
Prandellijeva je Italija odraz svega (ne)nogometnoga u ovoj predivnoj zemlji. Nesigurnost, improvizacija u konačnici gubitak svega što su Azzurri nekada bili. Zaražen Barcinim tika-taka nogometom Prandelli je pobrkao lončiće. Takav nogomet nije u duhu ni u kulturi Calcia ni talijanskih igrača.
De Rossi na cetralnom, a Pirlo (35) na prednjem veznom neobjašnjiv su izbor. Kao i Paletta, koji ne može igrati ni u jednoj ozbiljnoj momčadi, a kamoli u reprezentaciji Italije. Prandellijeva je škvadra izgledala kao sjetna južnoamerička momčad osamdesetih. Igra, ali ne razumije što bi trebala igrati. I kako treba pobijediti. Nekada su to znali najbolje.
Sa slabom obranom, sporom vezom i blesavim Balotellijem završilo je kako je i trebalo završiti. Bez tika-take i bez rezultata.
Jedno je oplemeniti identitet, druga stvar je izgubiti ga. Naša Hrvatska i moja Italija djelovale su mi jako slično.
3. Engleska
Kakva apatija. Bezlična kao njen trener Hodgson, Engleska je sve što po svom habitusu ne bi trebala biti. Beznadna družina s Rooneyem i Gerardom u standardnom reprezentativnom sivilu.
Istina, Englezi nisu pobjeđivali previše, ali su uvijek imali nogometnu težinu i personality. Otišli su iz Brazila bez ikakve nervoze, kao da je takav neuspjeh normalna stvar. Baš luzerski...
Engleski genij dao nam je najljepšu igru i magični zeleni kvadrat. Nema tog Bernabeua, Allianz Arene, San Sira koji ti može pokloniti nogomet kao jedan stari drveni otočki stadion. Kao da ti govori da je tu sve počelo, da vrijedi poštovati i igrati.
Taj otok nam je dao Besta i Beckhama, dvije nogometne ikone u svoj njihovoj suprotnosti. Opčinio nas je nogometnom literaturom kao jedinstvenim urbanim izrazom. Ne postoji ništa emotivnije u svijetu sporta od Liverpoolove himne doživljene na Kopu. "You never walk alone" nas je učilo bezuvjetnoj ljubavi za voljeni klub.
Njihova opčinjenost nogometom dala nam je i Nippera. Malog genija uz kojeg smo odrastali. Strip o siromašnom engleskom dječaku iz industrijske zone još mi i danas puno znači. Imao je san i nitko mu ga nije mogao uzeti. San da postane "soccer player" i zaigra za svoju zemlju. Borben i talentiran, snalažljiv i brz, s horizontalnim škaricama, bio je pravi junak mog imotskog djetinjstva.
Ovi Englezi nemaju Nippera u sebi.Nemaju ni fajt, a kamoli snove. Zureći u smartphone, sa slušalicama na ušima i PlayStationom u mozgu, nemaju pojma koga predstavljaju. Niti čega su dio. Doduše, mladi su, možda nam uspiju vratiti onaj stari England.
4. Scolari
Karizmatični profesor tjelesnog odgoja pobjednik SP, a 2002. polufinalnom je tragedijom ispisao doktorat o nogometnom neznanju. Jasno da nitko nije mogao pomisliti da se nešto tako može dogoditi, ali tih 7:1 nije tek jedan krivi dan, niti jedna luda utakmica. Igrati protiv Nijemaca sa 4 špice i 2 vezna teško je neprepoznavanje vrijednosti svojih protivnika i precjenjivanje sebe i svojih igrača. Biti tako bahat, i to protiv Mannschafta, teški je nogometni grijeh.
U Japanu 2002. Scolari je imao 3 od 4 najbolja igrača na svijetu. Ronaldo, Ronaldinho, Rivaldo (+ Zidane). Imao je Roberta Carlosa i Cafua. Sve što je trebao bilo je pustiti ih da igraju. Tako je lako...
Na Mineiru je trebalo znati, bez obzira na rezultat.
Gledao sam ga i slušao ovih dana. Umoran i tužan pokušava objasniti neobjašnjivo. Ne ide mu, nemoguće je.
Da nemamo pravi Brazil, znali smo, ali ovakvo cipelarenje bolno je za sve koji ljube nogomet. 10:1 u posljednje dvije.
Najluđe od svega je što su ga prisilili da napiše svoj kraj. To zasigurno neće uplakati čak ni njegove brazilske "bebe". Njegov je marš naša nada u pravi Selecao. Bez pravoga Brazila nema pravoga nogometa.
5. Španjolska
Bio sam uvjeren da se Furija može ponoviti. Sve ove godine darivali su nam Barcinu nogometnu ljepotu i pobjede.
Nisu mogli, ljudi su jednostavno pukli. Shvatljivo je, koliko god bilo šokantno i neočekivano. Svi smo mislili da su još momčad. Svi mi i senor Del Bosque. Na žalost, više nisu. Iniesta je najbolja metafora. Čarobnjak je prije igrao za sve, a sada uglavnom za sebe... Nedostajali su i previše.
sport.ba @sport.ba
