Zanemarimo li brojeve, odnosno kvantitet Chelseajevih poraza na startu sezone, njihova sadržina je poput sirupa za gomilu problema koji bi mogli da uslijede. Problemi sa formacijom, špicom i mišićima ofanzivnih vezista bi mogli da natjeraju Mourinha da rastegne vrijeme eksperimenta...
Kada pričamo o novom početku, on je neizbiježno definisan onim što je bilo prije, te se naslage sjećanja ne brišu. Upravo je Miurinhov povratak tamo gdje ga vole primjer za izvlačenje zaključaka iz pogrešnih premisa.
Prosto, Portugalac ovoga puta stiže među rumene i site, tamo gdje je ambicija ispunjena, deset godina ruske diktature rodilo je pokoravanje Engleske i Evrope.
Taj plamen je u Abramoviču ugašen, tajkun nije više zadivljen šljokicama na haljini voljene osobe, naučio je da čita brojeve, pogled mu se zaustavlja na cijeni.
Ne radi se o tome da će Roman štedjeti, novac koji se zaradi na takav način uvijek ima naviku da klizi između prstiju. Pričam o vajanju umjesto serijske proizvodnje uspjeha.
Mourinhova nevolja je što je dok se mijenjao DNK tima bio daleko, u Madridu. Ovo nije njegova ideja ekipe, ma koliko će mnogi od vas požuriti da beatifikuju Hazarda, Oscara, De Bruina, Schurlea pa i marginalizovanog Matu.
Protiv Basela se vidjela poražavajuća činjenica da tim nema pluća, Mourinhove ekipe se penju uz brdo, ne klizaju se sa njega. Da ne prebiram po džepovima statistike, te družine okupljenje pod njegovom zastavom gotovo nikada ne prosipaju stečeno, ma kakvu to rigidnost u odbrani prednosti zahtuhevalo.
Ako analiziramo početak uočava se nekoliko dilema koje nije uspio da riješi.
Jedna je uniformnost formacije.
Ostavite se rotacije, Capello je jednom objasnio da princip koji je izmislio važi kada je tim uigran. Kada ga tek pravite, miješanje karata iz nedjelje u nedjelju je put u samoubistvo.
Protiv Uniteda je Mourinho igrao bez klasičnog špica, poslije je stigao Eto što za mnoge nije kocka. Ipak, sumnja golica, Kamerunac neće postati ni brži, ni motivisaniji, njegovi veliki dani su završeni kada mu je plaćena karta za Dagestan.
Odluka da se Lukaku prekali na Merseysideu vjerovatno znači da nije dovoljno Mourinha podsjetio na Drogbu, za Torresa se znalo, to nije napadač kakve Mourinho voli. Španca uostalom na tom stadionu samo čuva činjenica da nije lako progutati neuspijeh kada izbrojite 50 miliona, ma koliko novca imali.
Problemi u napadu nisu neočekivani kad posegnete za transferom u smiraj prelaznog roka. To obično znači da ste birali pod prinudom, u cajtnotu, odnosno da su u šeširu ostale posljednje opcije.
Sjetite se, Mourinho je želio da vrati Drogbu, ali su Galatasaray i dužina ugovora bili prepreka. Uostalom, da tog gazdinog principa nema, Drogba bi i dalje bio u Chelseaju. Rooney je svakako bio karta koja dobija, ali takve opcije su uvijek nerealne, United je suviše veliki da bi sebi dopuštao harakiri.
Osim formacije i klasičnog napadača, čini se da ovaj tim ima premalo mišića da bi nametnuo svoj stil. Lampard jeste staro vino, ali biologiju niko nije savladao. Previše ofanzivnih vezista znači da će se laka konjica prečesto suočiti sa rimskom legijom.
Mourinho je u takvim bitkama umio da bude centurion, sada je na drugoj strani, mora da se bori protiv timova koji će iskopirati njegov nekadašnji stil.
Mata?
Naivnost je vjerovati da može sam puno da promijeni.
Problem je sistemski, a ne personalni. Iako je tek prošlo nekoliko mečeva nikoga neće začuditi ako ovo bude sezona žrtvovanja. Mada, kad bolje razmislim, Miurinho i nema mnogo toga da prinese na oltar osim reputacije dijelom nagrižene načinom na koji je otišao iz Madrida.
U odnosu na njegov karakter, čini se da mu je to posljednja briga u ovom trenutku.
sport.ba @sport.ba
