Samo uvrštenje Ronalda u Goalovu kuću slavnih je dokaz njegovog utjecaja na cijelu generaciju nogometnih navijača. Ono što je postigao je nevjerojatno s obzirom kako će karijera slavnog Brazilca uvijek biti umrljana pitanjem "Što je tek mogao napraviti?"
Što da su ga zaobišle ozljede koljena? Što bi bilo da nije igrao bolestan u finalu SP--a 1998.? I što da je bio predan i posvećen brušenju svojih vještina kao neki njegovi kolege iz generacije?
Danas vjerojatno ne bismo toliko raspravljali o tome tko je najveći nogometaš svih vremena. No čak i sa svom svojom "prtljagom" O Fenomeno je inspirirao generacija, od Zlatana Ibrahimovića do Lionela Messija, Karima Benzeme do Neymara...
Upravo je Ibrahimović dočarao što mnogi o njemu misle rekavši: "Nitko nije utjecao na nogomet i nogometaše kao Ronaldo."
"Bio je dobar kao Pele, ne postoji nitko kao on. Ako pitate mene, Ronaldo je najveći."
Zašto se njegova robusna, zubata figura toliko razlikuje od drugih? Mnoge su igrači nadnaravni, krase ih svi mogućim epitetima koji se daju velikim nogometašima - mnogi ih imaju više nego Ronaldo, koji nikad u karijeri nije uspio osvojiti Ligu prvaka, pa opet...
Njegov bivši suigrač, slavni Zinedine Zidane, još jedan od članova Goalove kuće slavnih, otkriva zašto je on toliko osobit: "Svaki dan koji sam proveo s njim na treningu vidio sam nešto drugo, nešto specijalno, nešto fantastično. Takve stvari odvajaju prosječnog igrača od nadnaravnog".
U Ronaldovu slučaju geniji je bio očigledan, osobito u ranijim godinama njegove karijere. Sirov, neukroćen talent. Prolazio je kroz obrane kao buldožer, kontrolirao loptu i svejedno bio dovoljno staložen za svladati golmana na bilo kojoj razini igrao. Od njegovih prvih golova u Cruzeiru, do njegovog prelaska u nizozemski PSV, pad do nevjerojatne sezone u Barceloni 1997. godine, bio je prototip modernog napadača.
Jedan od njegovih trenera, Roberto Gaglianone, prorekao je kako će Ronaldo jednog dana voditi napadačku liniju Brazila, prisjeća se: "U prosincu 1992. rekao sam: 'Vidio sam dječaka koji će biti sljedeći napadač Brazila. Igrat će na Mundijalu 1998. Pitali su me njegovo ime i rekao sam 'Ronaldo''."
Nakon što je stigao u Španjolsku nitko nije vidio ništa poput njega. Zabio je čak 47 golova u 49 utakmica, osvojio tadašnji Kup pobjednika kupova i španjolski Kup kralja s relativno skromnom Barceloninom momčadi. Sunarodnjak Romario utro mu je put, ali on je imao Hristu Stoičkova i Michaela Laudrupa. Ronaldo je razorio ligu gotovo sam. Svaki gol koji je zabio objedinjavao je njegove igračke kvalitete. Opčinjavajući driblingom oslobađao bi prostor, potom slalomom kroz šestoricu braniča i potom rutinska realizacija, koja bi ostavljala sve, uključujući i trenera Sir Bobbyja Robsona u nevjerici. Takav je utisak ostavljao na sve one koji su ga gledali.
Njegov prelazak u Inter trenutak je u kojem je njegova karijera krenula u drugom smjeru, vjerojatno u krivom. Njegov prelazak bio je klasična priča. Barcelona je inzistirala na njegovu ostanku, ali on je osjećao kako ga ne cijene dovoljno što nosi momčad praktički sam. Inter ga je kupio i prve dvije godine bile su uglavnom uspješne, osvojio je svoju prve od dvije Zlatne lopte 1997. i osvojio Kup Uefe pobijedivši Lazio u finalu iduće godine.
No 1999. godine počeli su problemi s koljenom. Žurio je sa svakim povratkom što je dodatno pogoršalo stanje s koljenom. U tri godine uoči Svjetskog prvenstva 2002. godine odigrao je tek nekoliko utakmica i u 25. mnogi su ga smatrali igračem za mirovinu.
Njegov veliki povratak u formu na Svjetskom prvenstvu u Japanu i Koreji bio je dovoljan da mu se čak i oni koji ga dotad nisu voljeli počnu cijeniti, a pomogao mu je i da uđe među nogometne veličine. Ni njegova genijalnost na terenu, ni lakoća kojom je zabijao nisu toliko opčinile nogometne obožavatelje kao njegova volja za povratkom s margine.
Njegovih osam golova u turniru i dva u finalu protiv Njemačke bili su sjajna terapija za traume u prijašnjim godinama.
Tadašnji njemački reprezentativac Dietmar Hamann igrao je protiv Ronalda, Goalu je otkrio: "Mislim da čak nije bio ni 100% spreman na SP-u, ali zabio je osam golova. Odveo je pojam napadača na sasvim drugu razinu. Nikad nisam vidio da netko radi "bicikle" u punoj brzini. Kad bi krenuo u sprint s loptom u nogama, to je bilo to, mogao si ga zaustaviti jedino prekršajem.
"Tad je bio najbolji na svijetu, vjerojatno je još uvijek među najvećih pet."
Još jedna Zlatna lopta donijela mu je prelazak u Real Madrid. Ronaldo je bio prisiljen razviti drugačiji stil igre. Zbog uništenog koljena više nije mogao trčati istom brzinom, ali njegova sposobnost zabijanja nikad nije nestala. Manchester United je ponizio hat-trickom u njegovoj kući pred njegovim navijačima, koji su ga ispratili ovacijama dok je izlazio iz igre. U sezoni 2003/04. drugi put je uzeo trofej Pichichi zabivši 24 gola iako je propustio dosta utakmica, naravno zbog koljena.
Tu otprilike završavaju Ronaldove lijepe uspomene. Na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj 2006. postao je najbolji strijelac u povijesti SP-a zabivši 15 gol i skinuvši Gerda Müllera, ali i naišao na osudu domaće javnosti zbog iznenađujućeg ispadanja od Francuske u četvrtfinalu turnira.
Na koncu završio je u Milanu i Corinthiansu, ali naposljetku je odustao i 2011. godine završio karijeru. U suzama se oprostio od nogometa. "Teško je ostaviti nešto što toliko voliš, što te toliko usrećuje. Psihički sam želio nastaviti, ali moram priznati kako sam izgubio borbu sa svojim tijelom".
To je kasnije priznao njegov suigrač Emerson priznavši kako njegov pristup na treningu nije bio baš kao njegova imenjaka Cristiana Ronalda, a često je morao biti.
"Mislio je da ne mora raditi kao ostali, da je mogao u dva dana ono što ostali mogu u deset i obično je bio u pravu".
Ta rečenica odlično opisuje njegov ugled i njegov nadimak. O Fenomenom je prirodno mogao ono što ljudi cijene kod svojih idola. Baš kao Federer u tenisu, užitak ga je bilo gledati, a on je sve to radio lakoćom. U zenitu karijere je mogao ono što mnogi ne mogu ni danas i to nikad ne smijemo zaboraviti.
sport.ba @sport.ba
