Gol skoro da nije izazvao nikakvu reakciju. Publika je ostala mirna. Niti je trener skočio sa klupe, niti je ko kome „bacio pet“...
Posjetiocima Sjeverne Koreje dozvoljeno je da prisustvuju sportskim nadmetanjima uz pratioca. Međutim, fudbal u ovoj tajnovitoj zemlji ima malo toga zajedničkog sa strašću i glamurom velikih evropskih liga.
Za ovu utakmicu sve su karte bile rasprodate, mada to ne biste nikada pomislili.
Kada smo stigli do stadiona “Kim Il Sung”, kapaciteta 50.000 sjedišta, pod budnim okom Vječnog predsjednika i Velikog lidera, da ne zaboravim i njegovog sina, Vrhovnog lidera Kim Džong Ila, nije bilo nikoga vrijednog gledanja.
Nije bilo redova, ni kapija, a definitivno nije bilo štandova za prodaju hot dogova, ni prodavaca programa. Međutim, kada smo ušli, stvar je bila drugačija. Svako mjesto je bilo popunjeno i cijeli redovi muškaraca sjedjeli su u tišini, obučeni u identična tamna odijela sa crvenim kravatama i svi sa istaknutim malom emajliranom značkom na lijevoj strani grudi.
Ne, nije u pitanju značka FK “Pjongjang”, nego značka samog Velikog lidera.
Vještački teren izgledao je besprekorno na proljećnom jutarnjem suncu. Utakmica je počinjala u pola deset ujutro.
Možda je stvar bila u ranom početku meča, ali nije bilo ni navijanja, ni zastava, ni šalova, samo tiho mrmljanje kroz tamne redove sjedišta.
Mnogi od navijača bili su vojnici u zelenim uniformama i šapkama širokih oboda.
Ne znam je li im bilo naređeno da prisustvuju, ali su neki od njih potajno čitali džepne knjige i nisu pokazivali nikakvo interesovanje za igru.
Protivnička ekipa, “Amrokgang”, koji je izgledao kao razbijena vojska, djelovao je jače u prvom poluvremenu, ali je to bila jadna utakmica.
“Pjongjang” je uzvratio i izborio penal, mada biste po reakciji publike to teško mogli primjetiti. Reakcije nije bilo.
Moji saputnici su odlučili da unesu malo naše atmosfere i povikali smo: „Jedan nula za sudiju, jedan nula za sudiju.“
Oko desetak ljudi sa Zapada koji su nam se ranije bili pridružili u VIP loži – 30 eura po mjestu, samo devize, molim vas, počeli su da nam se smiju.
Jedan ili dvojica su nam se čak i pridružili kada smo postali glasniji: „Plongjang ole! Pjonngjang ole!“
Međutim, domaća publika je samo buljila u nas. U zemlji gdje, izgleda, moraš da tražiš dozvolu da bi progovorio, ovu demonstraciju individualnosti, spontanosti nisu shvatili ni kao gubost, ni kao agresivnost. Samo su nas blijedo gledali.
Mislim da su nas smatrali, pa... malo čudnim.
Našu grupu su pomno nadgledali tokom utakmice. Dvojica vodiča išla su naprijed, dok je misteriozni „gospodin L“, koji jedva da je išta progovorio, bio na začelju kolone.
Uopšte nije bilo jasno da li on samo vodi računa o nama ili provjerava da li se vodiči strogo drže partijske linije koja je bila sva crvena u ovoj socijalističkoj utopiji.
Reprezentacija nosi puno ime zemlje – Demokratska Narodna Republika Koreja.
Njihov najblistaviji fudbalski momenat desio se na Svjetskom prvenstvu 1966, kada su pobijedili Italiju 2:0 i ušli u četvrt finale. Takođe su se kvalifikovali na završnicu Mundijala 2010.
Na posljednjem Svjetskom prvenstvu u Južnoj Africi, trener Sjeverne Koreje Kim Džong Hun kazao je medijima da je „tokom utakmica dobijao redovne savjete o taktici“ od Kim Džong Ila „preko mobilnih telefona nevidljivih golim okom“ koji je u tu svrhu razvio Vrhovni lider lično.
Međutim, nacionalnom timu trenutno ne ide dobro i nije se kvalifikovao za naredno Svjetsko prvenstvo u Brazilu. Posljednji meč koji su odigrali bila je prijateljska utakmica protiv, takođe, komunističke Kube koja se završila bez golova.
Ovamo na stadionu “Kim Il Sung”, “Amrokgang” je primio gol.
Još jedan penal, mada nikome nije bilo jasno zašto se glavni sudija morao savjetovati sa linijskim – napadač “Pjongjanga” je srušen pet metara unutar šesnaesterca.
Gol skoro da nije izazvao nikakvu reakciju. Publika je ostala mirna. Niti je trener skočio sa klupe, niti je ko kome „bacio pet“, niti je bilo tapšanja po ramenu među igračima.
Ja volim da gledam uzdržan fudbal, ali ne ovoliko.
Ali, evo iznenađenja! Na poluvremenu je bilo malo zabave.
Neka grupa sa duvačkim instrumentima zasvirala je iz gola. Međutim, iza suprotnog gola je odmah iskočila druga grupa. Svirali su različite melodije, ali se činilo da na to niko ne obraća pažnju.
Utakmica se bližila kraju. “Pjongjang” je snažno navaljivao.
Činilo se da je publika konačno počela da se diže, makar i samo malo, kada se ukazala prilika za još jedan gol.
I konačno, “Pjongjang” je udarcem po zemlji nakon dobrog dodavanja poslao loptu u mrežu. To je bio posljednji udarac najbizarnije utakmice koju sam ikada gledao i izveden je u 94. minutu.
Možda je sudija imao naređenje da obezbijedi pobjedu domaćinu na stadionu Velikog lidera. Volio bih da mislim da je publika otišla kući srećna.
Ali bez ikakvih emocija, ovih ili onih, na licima vojnika i odanih članova partije dok su u tišini izlazili sa stadiona, prosto to ne mogu reći.
[youtube width="600" height="300"]http://www.youtube.com/watch?v=fWeGqVrtp_4[/youtube]
sport.ba @sport.ba
