Hitno, tek tričavih deset dana nakon najsramotnijeg poraza u historiji reprezentacije, petnaest članova Izvršnog odbora NSBiH se okupilo u Sarajevu i raspravljalo o početku kvalifikacija za Evropsko prvenstvo. Pompezno najavljena vanredna sjednica, hitan poziv selektoru Safetu Sušiću da se vrati iz Pariza, te četiri duga sata "detaljnog analiziranja" i "sveobuhvatne rasprave" bili su potrebni Izvršnom odboru Nogometnog saveza BiH da donese revolucionarne zaključke.
Da je reprezentacija Bosne i Hercegovine izgubila od Kipra. I da to nije dobro. Ali nikako nije dobro. Ugrožava reputaciju, interese i ciljeve. Kvari atmosferu. I trebalo bi nešto popraviti.
Dakle, ako je suditi prema zvaničnom saopštenju iz Ferhadije, nisu se u IO previše bavili trivijalnostima poput traženja razloga katastrofe u Zenici ili eventualnim rješenjima. Štaviše, nisu se opterećivali ni detektiranjem stvarnih problema; zaključili su da smo izgubili, i da ne bi trebali opet.
Maestralno. Nakon samo četiri sata ”detaljnog analiziranja” i ”sveobuhvatne rasprave”.
Da, zaključili su i da ”selektor definiše i predloži odgovarajući plan priprema za naredne utakmice, kao i mjere koje treba preduzeti kako bi bio ostvaren konačni cilj „A“ selekcije, plasman na Evropsko prvenstvo u Francuskoj.” Jer, da to ne zaključiše, valjda se selektor nije ni mislio spremati za nastupajuće utakmice?
Naravno, i budala zna da su čelni ljudi Saveza ovakve zaključke mogli donijeti i prije nego li je Ukrajinac Yevhen Aranovskiy zadnji put puhnuo u svoju pištaljku. Nije im trebalo deset dana razmišljanja i četiri sata rasprave - dovoljno je bilo pogledati reakcije navijača na stadionu, cjelokupne javnosti, na kraju krajeva i igrača, a sve to prije nego li su utonuli u prvi san u zeničkoj noći.
Međutim, ono što ljudima u Nogometnom savezu itekako treba jeste - alibi.
Treba im jer su, otprilike koliko i sam Safet Sušić, krivi za katastrofu protiv Kipra. Petnaest fudbalskih radnika – najvažnijih koje imamo – nakon SP je dignulo ruku i jednoglasno podržalo Safeta Sušića. Kada su digli ruku, svaki od tih petnaest ljudi je zaključio da je Safet Sušić zadovoljio u prethodne četiri godine i da je dovoljno dobar i kvalitetan trener da vodi reprezentaciju BiH u kvalifikacijama za EP.
Na stranu činjenica da bi i najveći fudbalski laik – svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna – nakon alanfordovskih performansi našeg selektora zaključio da je vrijeme za rastanak; petnaest ljudi je diglo ruku i samim tim prihvatilo odgovornost. Prihvatilo je da je, isključivo njihovim izborom, novi-stari selektor Safet Sušić i da mu vjeruju.
Naravno, poraz od Kipra pokazao je koliko su bili u krivu i koliko je Safet Sušić pogrešan izbor. Ali, automatskim otkazom, samo dva mjeseca nakon što su mu ”jednoglasno pružili podršku”, bilo bi ravno potpisivanju kapitulacije odabranog društva. Na dnu tog otkaza mogli bi slobodno crvenim flomasterom dodati kratku poruku ”krivi smo”. Kako uostalom opravdati činjenicu da ste za dva mjeseca i devedeset minuta takmičarskog fudbala drastično promjenili mišljenje?
Niti u jednom trenutku nije postojala mogućnost da Sušić bude otpušten u petak i to je svima jasno.
Rješenje je, dakako, u populizmu. Lažne informacije o otkazu, hitan sastanak, četiri sata vjećanja, malo galame, bijeg na sporedni izlaz i imamo potpuno novu situaciju. Petnaest članova IO sklonilo se u stranu – pred selektora Sušića stavili su ultimatum, kojeg su upakovali u priču o reputaciji i ciljevima, i ako ne uspije, Safet Sušić će biti otpušten i etiketiran kao jedini krivac. Čelnici Saveza doveli su ga pred zid, u situaciju ”ili si ili nisi, nije ti više do nas”, očistivši sebe odgovornosti.
Čelnici Saveza u petak su Safetu Sušiću zabili nož u leđa, a da on, jadan, toga nije ni svjestan.
Međutim, nije to ni najveći problem ”zaključaka” ove sjednice. Pape, umjesto da se oprostio kao pobjednik nakon SP, igrao se s vatrom pa i ako se oprži sam je kriv. Mnogo veći problem je što su u Savezu, štiteći sebe, pred jureći voz gurnuli kompletnu ekipu.
Ko god umije da čita između redova, jasno mu je da igrači nisu zadovoljni Sušićem i njegovim odlukama. Automatski i logički, takva atmosfera se prenosi ne samo na teren, nego i na ulicu, koja lako počinje i teško završava priče o bojkotu igrača. Svojom odlukom IO NSBiH ustvari je za ovakve priče samo dalo dodatni povod, ulje na vatru, jer danas o sudbini Sušića i reprezentacije odlučuje samo jedna lopta, jedan potez. Ogroman je to pritisak na igrače, čije će se svako istrčavanje, klizanje, promašeni penal gledati drugim očima.
Jasno, u Savezu su imali rješenje – ako je već situacija kakva jeste, Sušića su mogli upozoriti u četiri oka, kako i dolikuje ozbiljnim fudbalskim organizacijama; postaviti pred njega ciljeve i dati mu posljednju priliku, a da time ne ugroze atmosferu i budućnost reprezentacije. Međutim, onda ne bi imali alibi, a najvažnije od svega je zadržati fotelje, bez obzira šta je cijena toga. Ovako su u win-win situaciji; kiksa li selektor i igrači, oni su krivi; pobjede li u obje utakmice, ova vanredna sjednica jedan je od razloga.
Ili kako kaže njihov prvi zaključak od petka, lijepo upakovan naravno – nije do nas, eto vas tamo.
sport.ba @sport.ba
