Faruk Hadžibegić spustio je glavu te krenuo prema centru stadiona Artemio Franchi u Firenci. Bio je to juni 1990., a nekoliko sekundi ranije argentinski golman Sergio Goycochea odbranio je penal što je značilo kako je Maradonina Argentina uskratila šansu Jugoslaviji da se plasira u polufinale Svjetskog prvenstva.
Ekipa predvođena trenerom Ivicom Osimom i veteranom Safetom Sušićem odigrala je posljednu utakmicu u historiji ove zemlje koja se raspala strašnim ratom koji je počeo sljedeće godine.
Nekoliko mjeseci kasnije, u malom gradu Zvorniku, mlada dama je ušla u stare prostorije lokalnog fudbalskog kluba Drina, što je i ime prekrasne rijeke koja dijeli Bosnu od Srbije. Njen muž Fahrudin Pjanić je bio u Luksemburgu gdje je dogovorio igrati fudbal i imati posao sa strane, ali mu je zahtjev odbijen od strane malog trećeligaša.
„To su bila teška vremena“, objasnio je Fahrudin nekoliko godina kasnije. „Igrati u trećem rangu takmičenja, u malim mjestima širom zemlje... Mogao si osjetiti da nešto nije u redu i da su loša vremena dolazila.“
Fatima, njegova žena, neprestano je dolazila u klub i pokušavala nagovoriti predsjednika da pusti njenog muža u želji za boljim životom. Ovaj put je sa sobom dovela malog sina i nakon što je predsjednik još jednom odbio pustiti Fahrudina, ona je zaplakala. Njen sin, Miralem, učinio je isto.
„Poput i svake druge bebe, mali Miralem je osjetio da nešto nije u redu kada njegova majka plače“, izjavila je Fatima u jednom intervjuu. „Vrištao je. Predsjedniku je bilo žao te je potpisao papire i pustio Fahrudina. Da nije bilo Miralema, vjerovatno nikada ne bismo napustili zemlju.“
24 godine kasnije Miralem Pjanić, veznjak Rome, zakoračit će na Maracanu u Rio de Janeiru i suočiti se sa Argentinom Lionela Messija. On je dio jedinstvenog tima igrača u svijetu fudbala, ekipe koja je izgradila svoj uspjeh iz pepela uništene i podijeljene države, Bosne i Hercegovine.
„Ovo je najbolji osjećaj ikad“, rekao je Pjanić kroz suze nakon čuvene pobjede nad Litvanijom prošlog oktobra čime je BiH po prvi put osigurala svoje mjesto na završnici Mundijala. „Za ovo igramo. Za ovo se živi.“
Miralem je napravio prve korake u Luksemburgu, gdje su se Fahrudin i porodica preselili 1990. Nekoliko mjeseci kasnije Jugoslavija je zahvaćena vrtlogom brutalnog rata i grad Zvornik je svjedočio ubistvima i izgnanstvima na hiljade bosanskih muslimana. Fahrudin je znao da su on i njegova porodica izbjegli sličnu sudbinu zahvaljujući njegovom sinu te je učinio sve kako bi mu osigurao sve što je potrebno. Ponekad je radio i 12 sati dnevno, ali je opet stizao trenirati i igrati fudbal. Mali Miralem ga je pratio svuda jer nisu mogli priuštiti dadilju.
„Uvijek se igrao sa loptom, konstantno. Sjećam se naših porodičnih putovanja iz Luksemburga u Bosnu. On bi proveo 12 sati vožnje igrajući se i žonglirajući loptu. Jednog dana smo se kasno vratili kući i zvuk lupanja, koji je dolazio iz garaže, probudio me prije 7 sati ujutro. Otišao sam tamo sa ocem, očekujući provalnike, ali je to samo bio Miralem.“
Pjanić junior još uvijek je bio dječak kada se pridružio Metzu i njihovoj omladinskoj školi, poznatoj po proizvodnji talenata poput Roberta Piresa, Louisa Sahe i Emmanuela Adebayora. Sa 12 godina Miralem je bio najbolji igrač u svojoj dobnoj kategoriji te je njegova porodica počela primati ponude od klubova širom Evrope. Prva službena ponuda došla je iz redova holandskog PSV-a, ali je Pjanićeva porodica htjela ostati bliže svom domu. Opirali su se mnogim ponudama, a Miralem je u međuvremenu zabilježio profesionalni debi za Metz, u dobi od 17 godina, 18. augusta 2007., kada je ušao kao zamjena u remiju sa PSG-om.
Bilo je jasno kako je Metz samo odskočna daska za Pjanića. Bilo je ljeto 2008. i Pjanić je dogovorio prelazak u nedaleki Lyon. Ovo je bio logičan potez u tom trenutku – Lyon je bio dominantna sila u Francuskoj i regularan član Lige prvaka, a Pjanić se htio dokazati u Ligi 1.
Nakon prve sezone prilagodbe u novom klubu, Pjanić se afirmisao u člana prve postave kluba i našao se u središtu pozornosti. Još uvijek tinejdžer, prirodno sramežljiv i povučen, bio je nedosljedan, kritikovan zbog svoje krhke konstitucije te često van terena zbog povreda. Činilo se i kako mu nedostaje ritma i energije. No, njegov talenat je bilo nemoguće zanemariti. Pjanić se razvijao u predivnog fudbalera za gledati, sa sjajnom vizijom i savršenom tehnikom.
Nisu se samo klubovi borili za Pjanića. S obzirom da se kao beba preselio u Luksemburg, imao je pravo nastupa za ovu malu zemlju, koju je i predstavljao u omladinskim nivoima. Brzo se i Francuska zainteresovala za Pjanićev pasoš, pokušavajući ga nagovoriti da igra za Trikolore. Međutim, od prvog dana Pjanić je jasno dao do znanja da postoji samo jedna zemlja koju želi predstavljati – zemlja njegovog rođenja. Iako je imao problema sa dobijanjem bh. državljanstva, Miralem i Fahrudin nisu željeli odustati.
2008. godine Miralem je debitovao za nacionalni tim Bosne i Hercegovine pod tadašnjim selektorom Miroslavom Ćirom Blaževićem te je ubrzo postao miljenik navijača. Međutim, Blažević je bio jedan od skeptika; nije mu se sviđala Miralemova konstitucija i tvrdio je da ne može igrati zajedno sa Zvjezdanom Misimovićem. Pjanić je skupljao minute ulascima sa klupe i nastupima u prijateljskim susretima, ali nije dobijao ključnu ulogu. Sve do kvalifikacija za SP 2014...
Na klupskom nivou Pjanić je postigao velemajstorski gol za Lyon na Bernabeu čime je njegov klub izbacio Real Madrid i na kraju došao polufinala Lige prvaka prije nego je prešao u Romu 2011. godine i afirmisao se kao jedan od najboljih veznih igrača u italijanskoj Seriji A.
Miralem je postao instrumentalna figura bh. putu za Brazil i očekuje se da će biti jedan od najvažnijih igrača Zmajeva ovog ljeta. Fudbaler koji igra sa milošću, uživa u fudbalu i donosi radost onima koji ga gledaju. Beba koja je spasila svoju porodicu sa plakanjem sada je odrastao čovjek i dovoljno zreo da pod vodstvom Safeta Sušića nosi svoju zemlju do uspjeha i nastavi tamo gdje je bh. fudbal, kao dio bivše Jugoslavije, stao u ljeto 1990.
„Sanjao sam o ovome. Kao dijete sam putovao sa porodicom i prijateljima da bih gledao ključnu utakmicu sa Danskom u kvalifikacijama za EP 2004. Od tog dana sanjam o predstavljanju svoje zemlje na takvom turniru i sada smo ovdje. Sve je moguće.“
Ovo će biti prvo veće natjecanje za Bosnu i Hercegovinu kao nezavisnu državu, ali sigurno neće biti zadnje. Ne sa Miralemom Pjanićem, 24-godišnjakom, kao liderom buduće generacije Zmajeva.
sport.ba @sport.ba
