SMRT maksimirskog stadiona bila je duga i mučna. Zadnji put kad sam gledao Dinamo bila je negdje 1991 ili 1992. Iznimno, išao sam na tribinu Zapad, jer je tako htio moj prijatelj hajdukovac, inače s Krka (!). Bio je derbi, došao je Hajduk.
Stadion je bio pun, ne prepun, ali dvadeset-pet, trideset tisuća gledalaca je bilo. I sve kako treba: plava galama i kaos na Sjeveru, Istok se moćno punio sve do onih uglova s kojih se više ništa ne vidi. Jug, ne sjećam se. Onda su istrčali nogometaši, sveopća galama, delirij. Moj frend u baloncu se drao kad se deralo za Hajduk, a ja glasno pljeskao i vikao bravo kad se zaglušno urlalo Dinamo-Dinamoo.
A onda, kad su momčadi postrojile i sve je zviždalo od napetosti, začuo se onaj kastratski glas i sve je splasnulo. Onaj idiot najavio je državnu himnu.
"Kakvu himnu? Pa igra Hajduk..." Ali već sam morao ustati, i skupa s cijelim stadionom pobožno stajao sučelice igračima, a oni pak - gledali su u centralnu ložu za partijske funkcionere, držali ruku na srcu kao da im je netko umro.
Kako do himne ipak previše držim i ne dam se zajebavati u nedjelju u četiri popodne, odmah sam znao sam da više neću ići na Dinamove utakmice. Odgledao sam derbi loše raspoložen. A i cijeli kontekst postajao je sve više demotivirajući. Dinamo se već zvao Croatia ili Croatia-Građanski, ili Hašk-Građanski (bog te pitaj), onaj kastrat iz razglasa je već prije utakmica prekidao atmosferu izgovarajući da se na stadionu upravo ukazao Franjo Tuđman, a i vani je već bio mali tužni spomenik dečkima koji su otišli poginuti u tenisicama, pa nisi znao kako da prođeš: da zastaneš, da ga zaobiđeš kao da ga nema ili se jednostavno vratiš.
U posljednjih dvadeset godina na Dinamov stadion otišao samo još jedanput ili dva puta, i to kad je igrala Hrvatska. Da, i jednom na Dinamo. Da vidim Arsenal u živo i izbliza (stajanje Zapad). Bili su ogromni, nabildani, trčali su suvereno - science fiction pod maksimirskim reflektorima. Vižljasti Luka Modrić je par puta pokušao do gola, ali se jednostavno sapleo među tim divovima.
Skupa sa mnom, na stadion su prestali odlaziti i drugi. Na televiziji sam pratio kako se iz godine u godinu tribine pomalo prazne, sve dok zadnjih godina nije ostao onaj tanki vjenčić od par popunjenih redova oko terena. To se zove između tisuću i dvije tisuće gledalaca. Nekad je to jezivo zvučalo.
Danas iznad glava tih posljednjih gledalaca viđam ogromnu plohu tribine Istok kako se gubi u mraku. Ništa nije zaustavilo umiranje stadiona. Pa ni "vraćanje" imena Dinamo, kao da ga je itko ikad drugačije zvao?
22. 11. 2014. Hajdukovci nisu uopće istrčali na teren. I imaju pravo. Kome da istrče, kamo da istrče - na onu ledinu okruženu grdobama od praznih tribina, na onaj nekad najljepši zeleni tepih? Da istrče u ništa? Pa da se tamo rukuju s nekakvim galofakom u plavim dresovima, ukradenim od jednog Perušića, Jerkovića, Brauna i Kranjčara. Da se rukuju s tri čovjeka u dugim crnim gaćama koji već dvadeset godina brinu da taj "Dinamo" uvijek "jedanaest bodova ispred svih".
"Dinamo". Kad dođe nekakav smiješni Salzburg zabija golove po Maksimiru kao da je raspucavanje. Bravo, Hajduk. Vi ste pravi klub. Evo vam tri nula, "Dinamo", a mi bok i ćao, odosmo se prevući pa doma.
Sad bi stadion trebalo srušiti. Ostaviti "Dinamo" na onoj ledini pa da ih ljudi gledaju iz tramvaja. Ne bi to, uostalom, stadionu bilo prvi put. Zapalili su ga Zagrepčani već jednom kad je vlast prevršila svaku mjeru, gorio je već, zvao se Haškov i bio je drveni. Nije bio sasvim na istom mjestu, nego malo dolje prema Sveticima, u visini onog golog čovjeka s pimpekom.
sport.ba @sport.ba
