U klasičnoj bizarnoj šali, postavlja se pitanje: „Koliko nadrealista je potrebno da se promjeni žarulja?“. Odgovor glasi: „Riba“. Za mnoge koji su u utorak navečer gledali kako Bayern u gostima rastače Romu (nakon nepunog prvog poluvremena bilo je 0-5, na kraju 1-7), pitanje o formaciji koju je postavio PepGuardiola iznjedrilo je podjednako zbunjujuće i nadrealne odgovore. „Ameba!“ napisao je netko na Twitteru. „10-10“, ponudio je netko drugi. „1-1-1-1-1-1-1-1-1-1-1“, zaključio je treći.
Guardianov Michael Cox, najugledniji taktički analitičar u Engleskoj, na samom je početku utakmice napisao da se Bayern „iživljava u neopisivoj formaciji“. James Horncastle na ESPN-uje to nazvao „organiziranim kaosom“, hipsterski posežući za izrazom koji je još 1940-ih uveo ruski trener Boris Arkadijev. Njemački Kicker je raspored brojčano označio kao 3-2-4-1, WhoScored kao 3-5-2, Soccerway kao 3-4-3. I svi su zapravo bili u pravu. Kasnije se konzilij taktičara-teoretičara uspio usuglasiti da se „formaciju“, ako je se može tako nazvati, otprilike može definirati kao 3-4-2-1 („…koja često izgleda više kao 3-3-3-1 ili 3-4-1-2“, dodao je Rene Marić s kultne njemačke straniceSpielverlagerung), ali i oko toga da sve to o načinu Bayernove igre govori vrlo malo ili ništa.
Ali pustimo sad pusto razbacivanje znamenkama i pokušaje etiketiranja. Slaven Bilić svojevremeno se proslavio vani često citiranom izjavom da „formacije izumiru“, jer postaje „…sve teže označiti kretanjeigrača u odnosu na loptu i suparnika samo dodjeljivanjem brojeva svakoj liniji, fluidnost je puno važnija“. Ono čemu smo svjedočili u utorak u Rimu najbolji je dokaz za to.
Pep Guardiola nadišao je formacije i ono kako je njegov Bayern igrao izmiče svakoj klasičnoj ili suvremenoj demarkaciji. Može se tek reći da su bila trojica u zadnjoj liniji, iako je čak i to nadasve diskutabilno. Xabi Alonso povlačio se u obranu i u pojedinim situacijama djelovao kao libero; David Alaba neprestano je izlazio prema naprijed, vodio igru, preuzimao uloge veznjaka, pa čak i napadača, dok su se Mehdi Benatia i (posebno) Jerome Boateng isticali okomitim dodavanjima. Arjen Robbben na desnom boku konstantno se nalazio znatno dalje naprijed nego lijevi bočni Juan Bernat - kao da je jedan krilo, a drugi bek;Philipp Lahm pokrivao je svoj prostor u defenzivnoj vezi, kao i onaj iza Robbena, igrajući praktično na dvije pozicije istovremeno. Mario Götze, Robert Lewandowski i Thomas Müller (igrač koji je sam smislio ime za svoju poziciju:Der Raumdeuter, odnosno „tumač prostora“) neprestano su mijenjali mjesta i tražili rupe između linija.
Da, bio je to organizirani kaos na koji Rudi Garcia i njegova Roma naprosto nisu imali odgovora. Riba.
„Sve što ja radim je analiziranje suparnika i traženje načina kako da ga rasturim“, kaže Guardiola u novoj knjizi Martija Perarnaua, „ Pep Confidential“.Bayernov trener temeljito je analizirao Romu i razbio suparnikov taktički plan „u tisuću komada“, kao onomad Jura Stublić kad je bacio radio kroz prozor. „Neprilagođen“ - to je bila ključna riječ za ono što se dogodilo Rudiju Garciji, ali u sasvim drugom smislu od onog u klasiku novog vala grupe Film. Garcia, i sam progresivni trener, ostao je potpuno nemoćan pred gotovo vulgarnom demonstracijom Bayernove moći. Ako bi Roma krenula parirati gostima na jednom dijelu terena, otvorio se prostor na drugom; sve je izgledalo kao u onom Disneyevom crtiću kad Šiljo pokušava začepiti sve rupe u čamcu u koji prodire voda, ali stalno nastaju nove rupe i Šiljo na kraju više nema dovoljno dijelova tijela da ih sve pokrije. Kad su gosti zabili sedmi, kamera je uhvatila Pepa koji je izgledao kao da mu je pomalo i nelagodno što je baš toliko potopio i ponizio suparnika.
Naravno, nije to bila revolucija. Sve ove elemente igre, barem u natruhama, viđali smo kod Guardiole u prošloj i u ovoj sezoni. Samo što je sad najviše njih odjednom spojio u cjelinu i prezentirao u jednoj utakmici. Bilo je to dosad najmasovnije i vjerojatno prvo takvo od mnogih, otkrivanje aduta i pokaznavježba onoga na čemu je radio s Bavarcima otkako se vratio sa „studijske godine“ u New Yorku. Bio je to totalni nogomet 2.0 - neuhvatljivi, neopisivi sustav koji se temelji na univerzalnosti igrača te izmjeni uloga i pozicija.
Kroz nogometnu povijest, korijene mu možemo naći u spomenutom organiziranom kaosu Borisa Arkadijeva, ako ne i prije. Kasnije, pogotovo s pojavom presinga i zonske obrane, tu je totalni nogomet u različitim interpretacijama Rinusa Michelsa i Valerija Lobanovskog te nešto pragmatičnije verzije trenera poput Hennesa Weisweillera i Tomislava Ivića. Pa zatim Arrigo Sacchi, Johan Cruyff, Louis van Gaal, Marcelo Bielsa, Pep… Ali kao što su Michels i Lobanovskij imali svoje učitelje u Vicu Buckinghamu i Viktoru Maslovu (a Ivić u Luki Kaliterni…), tako i Guardiola samo nastavlja evolucijski niz i radi novi korak.
Koliko je taj korak značajan, još ćemo vidjeti. Johan Cruyff, koji kao igrač s Nizozemskom nije uspio osvojiti Svjetsko prvenstvo iako je Oranje tada igralo uvjerljivo najbolji nogomet, jednom je rekao: „Nema sjajnije medalje od toga da vam odaju priznanje zbog stila kojim ste igrali.“ Arrigo Sacchi govorio je o tome da uistinu velike momčadi, poput njegova AC Milana, za sobom ne ostavljaju samo rezultate, nego i trajnu, nematerijalnu ostavštinu po kojoj je pamte sjećanje da su igrali najbolji, najuzbudljiviji nogomet svog vremena i nadahnuli buduće generacije.
Upravo zbog toga je Bayern doveo Pepa. Klub koji je imao sve, ali ne i priznanje onog tipa o kojem je govorio Cruyff, nije pokolebalo ni to kad Jupp Heynckes u velikom stilu osvojio Ligu prvaka od Pepa je očekivao još više. Samo potpune nogometne neznalice mogu osporavati Guardiolu, trenera koji je svojom pojavom u Barceloni naglavačke postavio dotadašnji nogomet fizikalaca, specijalista i šahovskih partija trenera poput Beniteza i Mourinha. On je na pijedestal postavio rizik, napadački nogomet, vještinu i povrh svega univerzalnost.
Sada je, nakon ne baš lake prve godine u Münchenu, na pragu nove razine. Totalni nogomet 2.0. Formacija: riba.
sport.ba @sport.ba
