Pjevaju je kad ide. Kad ne ide, pjevaju je još glasnije. Pjevaju je na Anfieldu već 50 godina. Pjevaju je diljem Nizozemske i Njemačke. Pjevaju je čak i u Zagrebu, na hokejaškim utakmica. Ondje gdje je ne pjevaju, trebali bi je početi pjevati.
U listopadu 1963. godine u legendarnome londonskom studiju Abbey Road najpoznatiju verziju pjesme snimio je u ono vrijeme popularni liverpulski band Gerry and the Pacemakers. Frontmen Gerry Marsden nije ju, kako biste mogli pomisliti, napisao sam; pokupio ju je iz jednoga brodvejskog mjuzikla, autora Richarda Rodgersa (glazba) i Oscara Hammersteina, koji je napisao stihove.
- Nogometni navijači ne bi, ali doista ne bi, zasluge trebali pripisivati meni; neka ih pripišu Stanu Laurelu i Oliveru Hardyju – izjavio je Marsden u nedavnom razgovoru za njemački nogometni magazin 11Freunde.
Skromnom pjevaču zasluge ipak treba pripisati. Barem djelomično. Zapravo, najbolje ćemo učiniti ako ih fragmentiramo na podjednake dijelove: na izvorne autore skladbe, komičarski duo kojeg je junak ove priče spomenuo i nebo koje se te proljetne večeri 1963. godine otvorilo nad Liverpoolom.
- Imao sam 16 godina i obožavao sam Stanlija i Ollija. Čim bi njihov novi film stigao u liverpulska kina, ja bih ga trkom odlazio pogledati. Tako je bilo i proljeća 1963. godine. Došao sam u kino, pogledao film i umro od smijeha. Pun dojmova namjeravao sam krenuti kući. Kad sam izašao van, spustio se pljusak kakav niste vidjeli. Nije mi se dalo kisnuti. Pogledao sam kino-program pomislivši da bih mogao pogledati neki drugi film radije nego da se smočim. Premda skeptičan, vratio sam se natrag u dvoranu. Igrao je Carousel.
Carousel je bilo ime mjuziklu koji je Marsdenu od prvog kadra počeo ići na jetra. Osjećao se kao da gleda Liverpoolov remi kod West Bromwich Albiona pet dana nakon što je gledao 'nakantavanje' Evertona u mersisajdskom derbiju.
- Film je bio odvratno sladunjav, patetičan do te mjere da sam odlučio dići se i otići radije na kišu. U tom sam trenutku začuo prve taktove meni nepoznate balade. I ostao opčinjen. Buljio sam skamenjen u platno, gledao kako se dvoje nesretnih ljubavnika grli dok u pozadini svira ta prekrasna melodija. Bio je to original pjesme You'll Never Walk Alone. Tekst i melodija, cijela ta nježna ljepota u skladbi, ukorijenila se u mojoj glavi. "Tu ću pjesmu izvesti na pozornici sa svojim sastavom", zarekao sam se tada.
Njegov je sastav, The Pacemakers, u to vrijeme bio prvi ili drugi najomiljeniji u Liverpoolu i Engleskoj. Snimao je u istom studiju (Abbey Road), imao istog menadžera (Brian Epstein) i istog producenta (George Martin) kao i prvi najomiljeniji liverpulski band. Ili drugi.
Kad je Marsden kolegama donio materijal i počeo svirati, društvo ga je ismijalo.
- Mislili su da sam poludio. Činilo im se da je stvar prespora, da ne odgovara našem repertoaru. Odbili su je svirati.
Marsden nije odustao od sjemena 'kuruze' koje je klijalo u njegovoj glavi. Ponudio je članovima sastava okladu: ubrzat će malo ritam i odsvirati je pred publikom na prvoj sljedećoj gaži; bude li prijem loš, neće je svirati nikad više.
- Kada smo je počeli svirati na našemu sljedećem nastupu (a gdje drugdje nego u Cavern Clubu?, op. a.), publika je naglo prestala s plesom i galamom. Ljudi su se sledili i odjednom počeli slijepo buljiti u nas. U prvim redovima bio je Paul McCartney...
Frontman je u tom trenutku bio siguran da je bandu propisao recept za katastrofu. Još nekoliko takvih uspjeha – parafrazirajući Pira – i imao bi upropašten band.
- Osjećao sam se kao budala, svjestan da su dečki bili u pravu. Nije to za nas.
Međutim, kad su završili pjesmu, dvoranom se prolomila lavina oduševljenog odobravanja.
- Ljudi su brisali suze jer ih je pjesma dirnula u mjesto u koje dira malo pjesama: u njihova srca.
Malo je reći da je u srce, izvana otvrdjelo i oholo ali iznutra očito sentimentalno, dirnula i Liverpoolova ondašnjeg karizmatičnog menadžera Billa Shanklyja. Marsden mu je pustio pjesmu na kasetofonu i veliki je trener ostao zapanjen onime što je čuo. Dogodilo se to tijekom ljetne pripremne turneje 1963. godine. Novinari britanskih tabloida koji su tada putovali Britanijom zajedno s momčadi, gladni velikih priča u sezoni kiselih krastavaca, izvijestili su da je klub aklamacijom dobio novu himnu. Iako su nagađali, nisu bili daleko od istine: kao zarazna bolest pjesma je nakon Shanklyja pokosila igrače, a nakon igrača i navijače s legendarnog Kopa.
Legenda kaže da je službeni DJ na Anfieldu tijekom 60-ih godina prošlog stoljeća prije svake domaće utakmice puštao, jednu po jednu, deset tjedno najprodavanijih singlica u državi. Ona najprodavanija, odnosno najpopularnija, išla je posljednja, nekoliko minuta prije početnog udarca. Navijači bi na tribinama uvijek iz svega glasa pjevali singlicu broj jedan, postao je to nezamjenjiv dio navijačkog folklora. Godine su prolazile, s njima i singlice, te bi stare uvijek mijenjali noviji hitovi.
Kad je You'll Never Walk Alone izgubila prvo mjesto, navijači su je i dalje pjevali najglasnije, ma koja da je išla po redu. Kad je sasvim ispala iz Topa 10, nastavili su je pjevati spontano, DJ-u i razglasu uprkos, svaki put neposredno pred početak utakmice, a onda i tijekom nje.
I pjevaju je tako 50 godina. Od starog Anfielda, preko Glasgowa, Cambuura i Mainza pa sve do Zagreba. Ona Nikad Neće Hodati Sama...
sport.ba @sport.ba
