Za pedeset miliona Egipćana danas će vrijeme stati. Fizika kaže da je nemoguće, ali fudbalska lopta ima tu moć. Zaustaviti vrijeme. Tupi zvuk sudara kože od kožu, taj prvi udarac koji izoštri čula, fokusira ih samo na zeleni teren i loptu koja se kotrlja. Adrenalin proradi, srce lupa jače, sve djeluje nadrealno.
Danas je dan velikog kairskog derbija. Zamalek protiv Al Ahlyja.
Nije nikakvo čudo da se očekuje da će dvije trećine stanovništa Egipta večeras sjediti pred televizorom i gledati fudbal. Zamalek i Al Ahly dva su najveća, najpopularnija i najuspješnija afrička kluba. Zajedno su osvojili ukupno 147 trofeja, među kojima 48 prvenstava Egipta i 28 kontinentalnih titula, i već decenijama dominiraju afričkim fudbalom. Međutim, njihova uloga u egipatskom društvu mnogo je veća od obične sportske. Ova dva kluba Egipat dijele na crveni i bijeli.
"
Al Ahly i Zamalek su dvije nacije u jednoj", u jednoj rečenici pokušao je to objasniti jedan od najcjenjenijih egipatskih novinara Hassan El-Mestakwy. Naime, Al Ahly, koji je osnovan 1907. godine, nastao je kao svojevrsni pokret otpora britanskoj okupaciji i stranim tlačiteljima. Bio je to prvi sportski klub sa čelnim ljudima Egipćanima i namjenjen samim Egipćanima, koji su od Engleza usvojili fudbal, ali ga nisu mogli igrati u s njima. Bili su nepoželjni u vlastitoj zemlji, pa je već nakon prvih utakmica klub je postao simbol otpora – dobio je podršku egipatskih nacionalista i postao jedan od glasnika borbe protiv okupacije.
Zamalek (1911.) je s druge strane nastao kao produkt okupacije. Doduše, suprotno vjerovanju da su ga osnovali upravo Britanci, ovaj klub je napravili Belgijanci i Francuzi, čiji je utjecaj na razvoj Egipta veliki, i to upravo zato što nisu mogli igrati u engleskim klubovima. Jasno, strukturu kluba činili su mahom stranci, pa iako je dio ekipe bio sastavljen i od Egipćana, Zamalek, koji je mjenjao ime više puta u svojoj historiji, smatran je za kolaboracionistički pokret.
Međutim, stvari se nisu promijenile niti nakon revolucije iz 1952. godine i egipatskog političkog osamostaljenja. Štaviše, jaz je postao još dublji, a nakon što je na vlast došao Gamal Abdel-Nasser i gotovo ukinuo bilo kakav politički život u Egiptu, dva kluba su se pretvorila u političke pokrete.
"
To je rezultiralo i u klasnoj podjeli među navijačima", objašnjava Assad, kojeg britanski novinar James Montague u svojoj knjizi "When Friday Comes" opisuje kao idejnog tvorca moderne navijačke grupe Ultras Ahlawy koja prati Al Ahly. "
U to vrijeme Zamalek se smatrao klubom buržoazije i elite, dok je Al Ahly oduvijek bio radnički klub. Danas je to drugačije. Nema više buržoazije ni klasičnog radničkog pokreta".
Tribine su u međuvremenu postale mjesto na kojem su Egipćani pokazivali svoje nezadovoljstvo režimima, pa i onim Hosnija Mubaraka. Navijači su bili ti koji su bili na konstantnom udaru policije, a neredi su postali svakodnevnica egipatskog fudbala. U isto ovo vrijeme prije četiri godine, u januaru 2011, Assad i njegovi kolege s tribine marširali su rame uz rame sa Zamalekovim navijačima trgom Tahrir i borili se za promjene na čelu države. Upravo je 28. januar ostao upamćen kao "Bijesni petak", treći dan revolucije, kada su na ulice izašle stotine hiljada ljudi i pružile do tada najveći otpor režimu.
"
Neću reći da smo mi pokrenuli revoluciju", ispričao je kasnije Assad. "
Ali smo bili u prvim redovima. S iskustvom kojeg smo imali iz naših sukoba s policijom na tribinama tačno smo znali kako se treba boriti protiv njih. Obučavali smo ljude, objašnjavali kako da se zaštite, i na kraju uspjeli".
Mubarak se uskoro povukao, ali Egipat nikada nije izašao iz političke krize u koju je upao s arapskim proljećem. Zemlja je ostala duboko podjeljenja, a to je ostavilo posljedice i na fudbal. I to krvave posljedice. U februaru 2012. nakon utakmice između Al Ahlya i domaćeg El Masrya u Port Saidu, ubijena su 72 navijača tima iz Kaira, a još njih preko 500 je povrijeđeno. Domaći navijači nakon posljednjeg sudijskog zvižduka preskočili su ogradu i došli do gostiju iz Kaira - većina ljudi je zgažena u stampedu, veliki broj ubijenih je imao ubodne rane noževima, a neke su bacali sa tribina.
U Kairu su uvjereni da je ovo bila namještaljka vojnog vrha države, protiv kojeg se okrenuo pokret Ultras Ahlawy nakon revolucije. Policija i vojska nisu djelovali za vrijeme nereda, a nakon što je 21 navijač El Masrya osuđen na smrt potpuno su izgubili kontrolu u Port Saidu, gdje je u novim neredima ubijeno 20 ljudi.
Egipatski fudbal bio je mrtav.
Današnji derbi igrati će se iza zatvorenih vrata, kao i sve utakmice egipatske Premijer lige ove sezone. Utakmicu koju je uživo znalo gledati i više od 100.000 ljudi danas je moguće vidjeti samo na televiziji. Od 2011. dva su prvenstva Egipta prekinuta, a zabrana za navijače važi od nereda u Port Saidu, i kako sada stvari stoje, još dugo će biti tako. Sa sportskog aspekta, za Zamalek je današnjih devedeset minuta, u kojima će pravdu dijeliti francuski sudija, jako važno – nisu pobjedili u derbiju od 2007. (deventaest utakmica), a trenutno su prvi na tabeli. Al Ahly, koji je osvojio osam uzastopnih titula prvaka, je nakon najlošijeg starta u historiji na osam bodova zaostatka i ovo mu je posljednji voz.
Za pedeset miliona Egipćana danas će vrijeme stati.
sport.ba @sport.ba
