Već nakon prva dva dana Svjetskog rukometnog prvenstva vidljivo je da će Katarci podbaciti samo u jednoj stvari – nema gledatelja.
Sve tri dvorane zjape prazne. Tako u dvorani Lusail utakmice prati u prosjeku od 3000 do 5000 gledatelja (kapacitet je 15.300), u Al Saddu prosjek je 1500 gledatelja, dok je najmanji posjet u dvorani Duhail (kapacitet 5500) gdje igra hrvatska reprezentacija. Tamo je prosjek jedva 1000 gledatelja. Domaćin je čak napravio presedan pa je iz svake zemlje sudionice prvenstva pozvao barem dvadesetak navijača o svom trošku. Katarcima novac nije problem, glavno im je da promoviraju svoju zemlju po svijetu.
– Katarci su imali praksu da na rukometnim utakmicama plaćaju radnike iz Bangladeša, kojih tamo ima jako puno, kako bi napunili tribine. Radnici bi za dva sata gledanja dobili sendvič, sok i deset dolara – otkrio nam je Nenad Kljaić koji je u Kataru donedavno bio trener.
Ipak, mora se reći kako je na utakmici Bosne i Hercegovine protiv Austrije na tribinama bilo zaista lijepo, prije svih zbog nekoliko stotina navijača BiH.
Mi smo zasad radnike iz Bangladeša vidjeli samo na gradilištima. Očigledno nemaju vremena za utakmice jer se ovdje jedna zgrada mora sagraditi za desetak dana. A ionako se ne razumiju u rukomet pa bi vjerojatno pljeskali kada bi netko dobio crveni karton.
Trošak od 230 milijuna €
– Nisam vjerovao kada sam dobio poziv da tri tjedna besplatno boravim u Dohi i navijam za svoju reprezentaciju. Plaćeni su nam hotel, putni troškovi, hrana i još smo besplatno dobili ulaznice. Mi smo inače navijači španjolskog kluba Encantada i ima nas 60 ovdje – rekao je Jose Manolas, jedan od španjolskih navijača koji su došli uživati u Dohu na račun domaćina.
Nije to sve, još je svatko od njih dobio po 20 eura džeparca. Katarci su samo na ovu skupinu, za njihove dnevnice, odvojili 24.000 eura. Kada se zbroje svi navijači i njihovi troškovi, to je domaćina koštalo sigurno milijun eura. Kap u budžetu od 230 milijuna eura... I Hrvatska je došla s "kupljenim" navijačima. Ali toj se skupini na tribinama pridružilo još pedesetak naših radnika koji rade i žive u Dohi tako da naši dečki imaju sasvim solidnu podršku. Jedino što je svima mrsko odlaziti na utakmice u pustinju. Naime, dvorane Lusail i Duhail malo su udaljenije od grada. Poslije utakmice nastane velika gužva u prometu, a ovdje se mora voziti po propisima, ne više od 60 kilometara na sat pa to traje satima. Autobusi koji prevoze novinare voze još sporije pa se put ponekad čini kao cijela vječnost.
Triput narasli od 2001. godine
A novinari imaju odlične uvjete za rad, samo je mali problem s voznim redom autobusa iz dvorana prema hotelima. Službeno, posljednji autobus iz svake dvorane kreće u 22.25 sati po ovdašnjem vremenu. Koga briga što posljednja utakmica završava u 22.15. Poslije toga je čista lutrija ako naiđe kakav autobus...
Zanimljivo, iako ima milijun i 200.000 stanovnika, Doha je grad bez javnog prijevoza. To ponekad zna biti jako problematično.
Treba prihvatiti i da će vas taksisti na istoj relaciji jednom voziti za 20, jednom za 40, a treći put za 50 riala.
Za navijače je pak preko dana, kada imaju slobodno, jedina zanimacija odlazak na hotelske bazene. Iako je u Dohi službeno zima, preko dana je ugodnih 25-26 stupnjeva.
U kafićima možete sjediti jer ima ih, ali ne služi se alkohol. Samo sokovi, kava i čaj. A tko voli, može do Suka, starog grada koji neodoljivo podsjeća na zagrebačku Tkalču.
Samo što se ovdje ne mogu vidjeti djevojke u minicama ili majicama na bratele. Domaće djevojke tradicionalno su obučene da im se vide samo oči, a kažu nam domaći ljudi da je svaka druga prava ljepotica.
Sve u svemu, ukupan prvi dojam o Kataru vrlo je dobar. Iako bi neke stvari mogle funkcionirati i bolje, vidi se da se trude. Uostalom, Doha je grad koji se gradi, i to ogromnom brzinom. Početkom stoljeća, 2001. godine, imao je 300.000 stanovnika, a danas ima milijun.
sport.ba @sport.ba
